Hvaljen bud’, Jezuš mali! Na vse vjek’ vjekom, amen!

U adventsko doba iščekivanja rođenja Božića ponegdje u Hrvatskoj još živi adventska i božićno-trikraljevska tradicija koledavanja, kolendavanja ili koledvavanja, uglavnom ophoda muških ili žensko-muških čestitara kole(n)dara, koledvara, kolejana, kolijana ili koleđana. Na temelju zabilježenih kole(n)dā ili koledvā (koje ophodnici pjevaju grupirani s obzirom na spol, dob, dodijeljenu ulogu i/ili rekvizite), podudarnih i s napjevima kojima nije poznat izvorni kontekst izvedbe, utvrđeno im je ishodište u pretkršćanskim pjevano-plesnim blagdanskim praksama za kult rodnosti i plodnosti, o kojima se i na mjestima oko kojih se često ispredaju mitske predaje. Kolede su stoga svi izvanliturgijski pokladni, jurjevski, duhovski, ivanjski, marijanski, martinjski, adventski, božićni i svijećnički ophodni napjevi:

Koledarice iz Dubrovačkog primorja

Oj, ulice, baulice, / na dvi strane jabučice! // A na treće sokol sedi, / sokol sedi i besedi: // „Jašio sam konja vrana, / pa sam naš’o zlatnu granu, // pa sam odn’o kulundžije, / da mi skuje troje ključe, // da otvorim bila grada, / i da viđem šta j’ u gradu. // U gradu su devet braća / i deseta sestra Marta. / Svi se redom razgovar’u: / ‘A šta ćemo sestra Martom? // A šta ćemo sestru dati? // Komu ćemo sestru dati? / ‘e li Suncu, ‘el Mesecu? ‘// Sunce će nas ugrijati, / a Mesec će kumovati.“ // Kum, kum, ode dida u podrum! (Baranja)

Đurđevska rosa na Dunaj pala, / mlada devojka đurđeka brala. / (O, jalo, jalo, drevce zeleno!) // Pomori mi, Jalo, đurđeka brati, / pomori mi, Jalo, đurđeka brati!… (Međimurje)

U dvorim’ ovima, Lado! / Nešeg domaćina, Lado! / Jelini volovi, Lado! / Kaloper jarmovi, Lado! / Ružmarin palice, Lado! / Pšenica žutica, Lado! / Kralju, svĕtli kralju, Lado! / Divan barjaktaru, Lado! / Okreni, pokloni, Lado! / Poklon domaćinu, Lado! (Slavonija)

Lepa Mara rože brala na Ivanjsko navečerje. / (Oj, lado, lado, oj, Ivo, lado!) / I od roža venca splela, / Na ivanjsko navečerje, / Za Ivana svevišnjega / Koji nosi žarko sunce / Žarko sunce i meseca. (Bilogora)

Izresla je šipek roža (daj, Bog, / daj, Marija, dobro leto, daj nam, Bog!) // Pokraj puta širokoga. / Kud junaci kola voze. / I djevojke vodu nose. (Gorski kotar)

Evo našega Martina, / iz daleki’ zemljah k nami. / Pripravite mu dobra vina, / blagovat’ će Martin s vami! // Martin će vam popivati, / kano sokol biloj zori, / al’ ga valja dočekati / u zelenoj gustoj gori. // Dalmacija ga (je) pozvala, / on poleti kano vila / iz daleki’ tih zemalja. / Evo nam ga, Bogu hvala! // Martin neće vele stvari, / nego vina, pečenice. / Za ne povrć’ zakon stari, / blagovat će lojenice. // Martin neće da govori, / nego da se vrata otvori. / A vi nami otvorite / i u kuću nas primite! // A sad kad smo dovršili / Martinova sveta dila, / darujte nas, gospodari, / što vam kažu vaši stari! // A vi nami da budete, / lipe dare sad podajte, / dosta lita da živete, / mirni zdravi i bogati! // Sve vam raslo, / sve vam cvalo, / po sve vike vika! Amen. (Dalmacija)

Na tom mladom letu, / zdravi i veseli, / tusti i debeli! // Daj vam Bog / piščokov, račokov, / puričev, guščičev, / teličev, praščičev, / ždrebičev, jaričev, / i sega kaj si želite, / a najviše mira / i Božjega blagoslova! (Podravina)

Dobar večer, gospodar, / izajdite pred svoj dvor! // Pred dvorom je konjic vran, / na konjicu sedalce. // Na sedalcu junak mlad, / na junaku kapica. // Na kapici tičica, / una lipo poje, / dobro leto zove: // „Saki trsak po koprenčik, / grebenica, tri-četiri, hoj!“ / Fala, fala, gospodaru, gospodaru, gospodinje, / na vem lepom daru! (Pokuplje)

Marija je zaspala / pod (oj) lipicom zelenom. // Jona zasenjala / prelepe sajnje tri. // Korenjičke spuščala, / vu črnu zemlicu. // Vrhunjče je spuščala / vu svetle zvezdice. (Hrvatsko zagorje)

Trodijelna struktura

Koledni stihovi kompozicijski su strukturirani uglavnom trodijelno, prema semantičkom obrascu: traženje domaćina – pozdrav i dopusnica, pohvala – dobre želje, traženje darova –zahvala i blagoslov ili kletva. Na tematsko-motivskoj razini suodnose se i sa starijim radnim, ljubavnim i dječjim pjesmama te s uspavankama. Riječ koleda etimologizira se iz latinske riječi calendae, u vezi s prvim danom u mjesecu ili prvim danom prvog mjeseca, u starome slavenskom značenju „Božić“. Imenuje osobit dar, obredno pecivo, panj badnjak, krijes, božanstvo, običaj, obred, Badnjak, Novu godinu, čestitarski ophod i jedan ili više čestitarskih napjeva. Koledari, u kajkavskim krajevima bajači, ophodili su u smjeru prividnoga Sunčeva kretanja, koledajući ili bajajući pred svakom seoskom kućom, na mjesnome kultnom kol(ed)išću ili igrišću oko krijesa kolede zaključno plešući kolo, gosteći se i katkad birajući kralja i kraljicu. Najstariji poznati zapis o koledavanju je iz Bugarske i datira u 9. stoljeće. Na hrvatskom tlu prvi se put spominje u Statutu grada Dubrovnika u 13. stoljeću. O hrvatskom koledavanju opsežnije su pisali Ivan Milčetić, Milovan Gavazzi, Ivan Ivančan, Tatjana Perić-Polonijo, Ivan Lozica, Jerko Martinić, Tvrtko Zebec, Jelena Obradović Mojaš i drugi.

Unatoč zastupljenijim hrvatskim muškim ophodima, potvrđeni ženski i mješoviti ophodi ukazuju na supostojanje godišnjih ženskih, muških i mješovitih pretkršćanskih ophoda. Njihovo simboličko vremensko-prostorno susretanje i prožimanje u znaku je uspostavljanja kozmogonijskog reda i žensko-muškog jedinstva na početku novogodišnjeg ciklusa. Budući da se transvestitski izgled kastavskih zvončara, dalmatinskih pr(i)pirušā i čarojicā te slavonskih kraljicā ili ljeljā suodnosi s hermafrodizmom pretkršćanskih božanstava koje ti folklorizirani likovi predstavljaju (pa je prva, kristijanizirana novogodišnja čestitarka bila nepoželjna kao navodno zlonosna i u nekristijanizirano inverzno-transvestitsko pokladno doba poželjna kao srećonosna), jasno je zašto su podudarni pripjevni zazivi gradišćanskih svadbenicā i dubrovačkih kolendā te izvedbena mjesta uskrsno-ivanjskog kotoripskog kola i kualjskih predsvadbenih pisama na mjesnim raskrižjima.

Va ‘voj hiži divojka. (Veselimo se!) / Tanke boke, visoke. / Škandarom je pokrta. / Pod škandarom sto dukat’. / Da b’joj došao zaručnjak! / Va ‘vom ljeti lip, bogat. / Jabuke se črljenu. / Na polici raduju. / Daj nam vsakomu jednu! / Ćemo ti zahvaliti. / Hvaljen bud’, Jezuš mali! / Na vse vjek’ vjekom, amen! (Gradišće)

Lipa Mare, diži se iz dvuora, / kajno kora sa zelenog bora. / Na glavi ti vinac i krunica, / a na prstu prsten i vitica. // Još par dana, pa je kući nema, / Mare nam se tuđoj majci sprema. / Tuđoj majci i u tuđe selo, / Mare naša, ostaj nam veselo!... (Ugljan)

Mitsko-pjesnički motivi

Na širem hrvatskom području posvjedočene su podudarne i međusobno povezane stihovane kolede, čiji se mitsko-pjesnički motivi istaknuto stablo, izvor, bijeli grad ili kuća, gazda i gazdarica ili kralj i kraljica, brat ženik i sestra udavača, magijska jabuka, ljubavnička postelja, rodnost i plodnost, bogorodica ili víla i osobito dijete, uzdarje, kolo, gozba:

Dobar vam večer, gospodar! / (Na mlado leto, veselimo se!) / Na hiži vam zelenje. /U kući vam veselje. / U kući vam zlatan stol. / A na njemu zelen bor. / Okolo njega klupčica. / Na njoj sedi Marija. / Marija drži Isusa. / Isus drži jabuku. / Isus pomane z jabuku. / U ono pole široko. / Da bi vam pole rodilo. / Onom šenicom belicom. / Isus pomane z jabuku. / U onu goru visoku. / Da bi vam gora rodila. / I z onim venom rumenim! (Bilogora)

Naresla je narančica verhom zelena, / pod njom je posteljica svilom pletena, / na njoj leži dievojčica bijela, rumena. / Pa preteče mladi momče ter za nje ne zna, / ga preteče dievojčica, jaboku mu da. / Ne zamiri, mladi momče, za to mali dar, / ufam u Boga i Mariju da će bit ljubav. / Druge majke sivke taće, moja nema ća. / Tamo jeno drugo lito, oko Božića, / ufam u Boga i Mariju, da će i moja. / Tra-na, na-na-na! (Istra)

Izvir-voda izvirala, / iz korita javorova. / U polje se salivala, / po njoj pliva košutica. / Mimo grede mlado momče, / košutici j’ govorilo: / „Biži, jadna košutice! / Ovo gredu z grada lovci, / oni će te ufatiti, / caru će te darovati! / Njin će care lip dar dati, / ravnu Liku i Krbavu.“ / A govori košutica: / „Nisan jadna košutica, / već san mlada divojčica. / Majka me je zaklinjala: / ‘Da biš, kćerko, podivljala, s košutama travu pasla, / a s jeleni vodu pila!’“ (Hrvatsko primorje)

O, javore, o, javore, zelen bore / (trajnina nenane!) / Blago tebi, blago tebi nasred gore! / U zimi ti, u zimi ti zime nije. / A u ljetu, a u ljetu ‘lada dosta. / U dnu ti se, u dnu ti se zmaji legu. / A na vrhu, a na vrhu sokolovi. / Zmaj sokolu, zmaj sokolu govorio. / „Ajd’ otale, ajd’ otale, siv sokole! / Pišče ću te, pišče ću te udaviti. / Tebi pera, tebi pera oblomiti.“ (Lika)

Kolovođo, diko naša! (Kolendo, kolendo!) / Treni okom, kreni kolom! (Veselo, veselo!) / Kolo ti se okretalo! / Kao Sunce, kao Mjesec. / Na kolo ti magla pala. / Nije magla od oblaka. / Nego kolo đevojaka. (Pelješac)

Ide Božo s one strane. / (Veselo, veselo!) // Na doratu, vas u zlatu. / Jesu li vam ljudi doma? // Otišli su u badnjake. / U badnjake, veseljake. (BiH)

Koleđani kolo grade. / (Koledo, koledo!) / Što ćemo im darovati? / Toraljicu, bokaricu. / I dva ovna vitoroga. / Jednu kravu trećakinju. / Jednu kozu ležakinju. / I devojku uhodnicu. (Boka kotorska)

Nužna hitna nacionalna zaštita

U Registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH do sada je upisano jedanaest živih ophodno-koledarskih tradicijā – pretproljetni kastavski zvončari, novljanski mesopust, mućke i podkamešničke mačkare, lastovski poklad i dječji bebrinski zadušnjaci; proljetni jurjevski običaji u SZ Hrvatskoj i u Turopolju, komletinečke filipovčice, gorjanske kraljice ili ljelje; zimski petrinjski betlemaši. One su osebujno susretište pretkršćanskih slavenskih predodžaba i njihove kršćanske reinterpretacije, spomen na mjesne pokojnike, uprizorenje novogodišnjih obreda prijelaza i lokalni znak identiteta preoblikovan u nacionalni simbol. Nadomak gradskoga dubrovačkog kolendavanja, Smokovljanke iz Dubrovačkog primorja tijekom došašća pjevaju četrnaest arhaičnih ženskih kolendā na istu melodiju. Pretpostavljam da je taj niz najcjelovitiji hrvatski kristijanizirani odjek praslavenskih stihovanih vjerskih predodžaba i stoga jedan od najstarijih nematerijalnih kulturnih dobara RH kojem je nužna hitna nacionalna zaštita.